Tiran
Na prestolu, u porfiri, sjedi tiran mračna lika,
Oko njega ropske sluge, sami krvnik do krvnika. -
Njegova je duša grotlo, crni ponor i strahota,
Gdje se klupko hladnih zmija u otrovu svome mota.
Svakog dana nove žrtve gavranovi gladni kljuju,
Svakog dana narod pišti i duge se kletve čuju.
Sve, što nije ropski znalo da pred grešni presto gmiže,
Sve, što bješe časno, sveto i pred njime glavu diže,
U podzemlju dubokomu, na gomili od kosturâ,
Sve ledenu samrt nađe od dželata i torturâ.
Strepi zemlja, narod dršće, i tiranski jaram vlači,
Traži Boga, sunca hoće, al' se pusto nebo mrači.
Tako traja dugo, dugo, dok prekipi muka mnoga,
I brat bratu ruku steže i zakle se krvlju Boga:
Na lešinu svog Pilata, svog krvnika, nogom stati,
I njegovu mrsku glavu gavranima gladnim dati
Tiran
En el trono, en la porfía, se sienta el tirano de rostro sombrío,
A su alrededor esclavos, de verdugos a verdugos. -
Su alma es un abismo, negro horror y espanto,
Donde se enreda el ovillo de serpientes frías en su veneno.
Cada día los cuervos hambrientos se llevan nuevas víctimas,
Cada día el pueblo susurra y maldiciones largas se escuchan.
Todo lo que no supo arrastrarse ante el trono pecaminoso,
Todo lo que fue claro, sagrado y se alzaba ante él,
En lo más profundo del inframundo, en montones de esqueletos,
Encuentra una muerte helada de verdugos y torturas.
La tierra tiembla, el pueblo tiembla, y el yugo tirano prevalece,
Buscan a Dios, quieren al sol, pero el cielo vacío se oscurece.
Así continúa por mucho tiempo, hasta que la aflicción se desborda,
Y hermano a hermano se estrecha la mano y juran por la sangre de Dios:
Pisar con el pie la carroña de su Pilato, su verdugo,
Y entregar su repugnante cabeza a los cuervos hambrientos.