Marina
Marina, tek uz pomoć starih slika,
još mogu da se setim tvoga lika,
i bude se tad neki nemiri zli i
drugovima pričam da si moja bila ti,
sav pijan od te laži, ko od dobrog
rumenog vina.
Marina, ti si bila moja prima,
Marina, svetlo, tama, leto, zima.
I verujem još, u tome je spas,
i često tako smišljam neki život za nas.
A tada, javi mi se stvarnost setna ko violina.
Marina, ja još iste pesme pevam.
Marina, ja još iste snove snevam.
Iz ničega smeh još stvoriti znam,
na kraju svake pesme ipak ostanem sam,
i uvek čujem kako šumi more iz daljina.
Marina, dal' ćemo se ikad sresti?
Ja ne znam kuda će nas to odvesti.
I dobro je to što ne znamo kraj,
Sad zbogom, neću reći da te volim,
ali znaj,
Marina, ti si bila moja pesma i moja plima.
Marina...
Marina
Marina, con la ayuda de viejas fotos,
aún puedo recordar tu rostro,
y en ese momento surgen algunas malas inquietudes
y les cuento a mis amigos que fuiste mía,
completamente ebrio de esa mentira, como de un buen
vino tinto.
Marina, tú fuiste mi prima,
Marina, luz, oscuridad, verano, invierno.
Y aún creo en eso, ahí está la salvación,
y a menudo imagino alguna vida para nosotros dos.
Pero luego, la realidad se presenta triste como un violín.
Marina, todavía canto las mismas canciones.
Marina, todavía sueño los mismos sueños.
De la nada, todavía sé cómo crear risas,
al final de cada canción, sin embargo, siempre me quedo solo,
y siempre escucho cómo el mar susurra desde lejos.
Marina, ¿alguna vez nos encontraremos de nuevo?
No sé a dónde nos llevará esto.
Y está bien que no sepamos el final,
Ahora me despido, no diré que te amo,
pero recuerda,
Marina, fuiste mi canción y mi marea.
Marina...