395px

No me gusta enero

Djordje Balasevic

Ne volim januar

Ne volim januar ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa, broj trideset i ko zna,
kako polako odlaze.

Više ne prolazim ulicom Dositejevom
i nemam pojma kad neko pita gde je to.
Tih dvesta šest koraka dužinom tog sokaka
nikad ja nisam brojao.

Nisam te nikad èuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.

Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta æe od mene postati,
mali anðele moj?

Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih,
dosta je suza i rastanaka nesretnih.
Ko takve stvari snima? Baš èudnog sveta ima,
tako se lako rasplaèu.

Nisam te nikad èuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.

Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta æe od mene postati,
mali anðele moj?

Bila je noæ, jedna mrkla, kao ova veèeras, u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfiliæ i pevali "Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne seæam baš.
Bila je noæ i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuæe broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noænih ptica i lepet krila nekih pravih noænih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noæi da je èujem kako diše, kako diše u snu...

No me gusta enero

No me gusta enero ni los demonios invernales blancos.
En cada nieve veo las mismas huellas,
las huellas de pequeños pasos, número treinta y quién sabe,
cómo lentamente se van.

Ya no paso por la calle Dositejevom
y no tengo idea cuando alguien pregunta dónde está eso.
Esos doscientos seis pasos a lo largo de esa callejuela
nunca los conté.

Nunca te cuidé,
nunca te acaricié, te protegí.
Tu amor lo pisoteé,
le di un número a todo.

Nunca te ahorré
y no supe detenerme ni quedarme.
¿Qué será de mí,
mi pequeño ángel?

No veo películas de principios de los setenta,
ya es suficiente con lágrimas y despedidas infelices.
¿Quién filma esas cosas? Hay un mundo tan extraño,
así de fácil lloran.

Nunca te cuidé,
nunca te acaricié, te protegí.
Tu amor lo pisoteé,
le di un número a todo.

Nunca te ahorré
y no supe detenerme ni quedarme.
¿Qué será de mí,
mi pequeño ángel?

Era de noche, una oscura, como esta noche, en la calle Dositejevoj, en Novi Sad, en el Danubio...
Yo venía de un lugar donde todos estaban sonrosados como el vino caliente que bebían y donde todos olían a clavo de olor y cantaban 'Tu Navidad' y algunas otras canciones que no recuerdo bien.
Era de noche y estuve parado mucho tiempo bajo su ventana frente a la casa número 7A. Había silencio, solo los pasos de algunas aves nocturnas y el aleteo de las alas de algunas aves nocturnas reales.
Sin embargo, ni por un momento logré escucharla respirar bajo su ventana esa noche, cómo respiraba en sueños...

Escrita por: