Sve se vraæa, sve se plaæa

Pitala me juèer djevojèica neka
što joj mogu reæi o svome životu.
Šutjela sam dugo, u oèima njenim
vidjela sam tajnu, skrivenu ljepotu.

Stajala sam tako, spuštalo se veèe,
nisam znala što bih djevojèici rekla,
da je život prepun i tuge i sreæe
shvatit æe i sama. Suza je potekla
i htjela sam tada, u tom èasu sjete,
da primim za ruku nepoznato dijete.

Sve se vraæa, sve se plaæa,
kada doðe èas,
sati smijeha, sati plaèa,
kad su iza nas.
Sve se vraæa, sve se plaæa,
svaki stari dug,
iste noæi isti dani
vrte se krug.

Pitala me juèer djevojèica neka
da l' su sretni oni koji mnogo vole
i kako to vrijeme sve tragove briše
kad se kažu rijeèi, rijeèi koje bole.

Stajala sam tako, vidjela sam sebe
kako sam ponekad nepravedna bila,
na poglede tvoje uzvraæala šutnjom,
voljela sam i ja, a ljubav sam krila
i htjela sam tada, u tom èasu sjete,
da primim za ruku nepoznato dijete.

Ti od svega budi jaèa,
sve se vraæa, sve se plaæa!